- Piše: Milan Ružić

Gledano kroz teoriju da svaka država jeste projekcija njenog naroda, onda na Srbiju možemo gledati kao na staricu. Ako posmatramo godine, ona zaista jeste projekcija svog naroda s obzirom na to da ćemo uskoro imati više penzionera nego ostalih. Dalje, Srbija već odavno prima penziju za svoje zasluge u raznoraznim ratovima za oslobođenje, pa posle revizije ostalih, mlađih država, i ona je optužena kako je vodila osvajačke ratove.
Penzija joj je veoma mala, pa je Srbija zbog toga primorana da pretura po kontejnerima bogatijih država gdje se ispostavlja da zapadni kontejneri zaista lijepo izgledaju, iako se iz njih nema šta pojesti, jer oni jedu dok sve ne potamane, pa onda i sami, odjeveni u smokinge preturaju kontejnere cijelog svijeta. U istočnim kontejnerima nema ničega, jer su i njihove zemlje gladne, mada u poslednje vrijeme uspijevaju preko hljeba da dodaju i namaza.
Opet, sudbina Srbije je sudbina njenog naroda. Ona se vuče svijetom tražeći milostinju ili pozajmicu za koju tvrdi da će je nekada vratiti. Šalju je od šaltera do šaltera, jer niko neće da joj kaže koji je njen, pošto je uvijek negdje između.
Kada ona šeta svjetskim ulicama, svi je izbjegavaju, kao što je to slučaj sa svim starcima. Mršekaju je, psuju, dobacuju, provociraju, pljuju, a ona, onako laganim korakom jedva ide ulicom često posustajući od gladi i žeđi, a niko da joj pomogne. Dok je bila mlada ljepotica, utrkivali su se da joj se dopadnu, jer su znali da njeno osvajanje znači ogroman uspijeh, mada su rijetki uspjeli.
Danas je niko neće. Ima neriješeno stambeno pitanje, kao i većina penzionera, jer nema da plati račune za ono što su drugi potrošili u njenoj kući nazivajući je svojom. Sve su pojeli, istočili, razdavali, izbušili, prodali, skinuli i pretopili, pa su njoj ostali samo ti računi koje će vraćati dok je živa, a ovakva neće još dugo.
Koljena joj klecaju, pa teško ustaje, ruka joj se oduzima, i to ona desna kojom se krsti, iako je oduvijek imala kontrolu nad njom. Više i ne vidi dobro, pa svakoga prima u kuću, a i sluh je polako izdaje, pa ne uspijeva da čuje ono što se namjerno priča tiho. Sve joj je slabije i pamćenje, pa joj sad drugi govore o tome kakva je bila i šta se sve dešavalo u njenom životu. Veliki je vjernik, pa sve što je slažu ili joj podvale, ona oprašta.
Ovakvoj kakva je svako joj može naređivati, pomagati joj, odmagati, podvaljivati, lagati i nikome neće biti žao, a njoj je svejedno. Pokušavaju joj sad objasniti kako ona nije to što je i kako bi valjalo da bude neko drugi i nešto drugo, pa će joj penzija biti redovnija i veća, pa ona često i bude nešto drugo, jer je već vjekovima ovo i ovakva, pa joj svaka novotarija dobro dođe i ona je usvaja iz čiste dosade i želje za promjenom.
Nema ni bliže ni dalje rodbine, jer su njene vršnjakinje odavno završile, a one koje su još uvijek žive, žive su pod drugim imenima i sa stranim penzijama, našminkane i ubijeđene da su mlađe nego što jesu. Ona nije na ovo pristala, a nadam se i da neće.
Ako je zaista tačno da je država projekcija naroda, onda ona i nije toliko rđava. Ukoliko joj se sjećanje vrati, pa se sa njim vrati i ruka, vid će se u vjeri srediti, počeće da pamti ukoliko se samo potrudi, jer sve je u vježbi, a onda će, krećući se lakše kada koljena prezdrave, moći brže da ustaje. Kada ustane i iskoristi svu svoju staračku mudrost stečenu za ovolike vjekove, odbije da bude istrošena starica, jer sve je u tome kako se ko osjeća, onda će ponovo biti ona stara ljepotica koju će svi htjeti za sebe. Tada će moći da bude gorda dama koja ni sa kim neće da priča, a o njoj će svi pričati. A onoj zanosnoj ljepotici sa teškim teksaškim naglaskom koja joj sada priča kako bi trebalo da se nosi sa mlađima od sebe, moći će da kaže da se ona nosi.
Kako ovakva starica, kakva je Srbija sada, može da se šeta modnom pistom sa tolikim djevojkama očekujući išta sem podsmijeha i javnog poniženja nastalog u laži i obmani same sebe?